Ako ne mogu ja, ne možeš ni ti!?

E baš mogu!

Svi koji ste u svojim životima napravili zaokret prema nečem novom i nepoznatom zasigurno ste se susreli sa nerazumijevanjem okoline. To nerazumijevanje većinom dolazi iz nepoznavanja osnovnih činjenica ili čak iz straha od bilo kakve promjene.

Često ta promjena nije laka, i zahtjeva brojne žrtve, ali ako nešto dovoljno jako želiš u tome možeš i uspjeti. Da! Moguće je uspjeti!

Kada je moja djevojčica sa navršene 2 godine oboljela od dijabetesa tipa 1, srušio nam se cijeli svijet. Sve je bilo nepoznato, baš SVE. Što pojesti, kada pojesti, koliko i kada dati inzulina, kada mjeriti šećer. Što god da smo mi računali, vagali i mudrovali rezultati su rijetko bili dobri. I ono što smo čuli na svakom koraku u dijabetičkoj zajednici bilo je da je to dijabetes i da je to tako i da se naviknemo. Dijabetes je neuhvatljiv i nepredvidiv baš takav kakav smo mi proživljavali. Kada sam preko prijateljice saznala za neke osnovne misli vodilje LCHF prehrane odlučila sam je isprobati. Uspjelo nam je iz drugog pokušaja. Prvi pokušaj je propao jer nisam imala dovoljno informacija, i kočilo me previše strahova i mitova o prehrani.

Nije uvijek lako širiti ideju o promjeni mada je ta promjena pozitivna. Postoji velik otpor ka promjeni, na razumijevanje promjene i njenih posljedica. Početna odricanja zapravo vrlo brzo donose veliku nagradu. I što je najbolje dijabetes više nije tako nepobjediv i svojevoljan, već može biti 80% predvidljiv.

Znači sve ono što sam mislila da nije moguće, zapravo je moguće, i to u jako kratkom roku!? Da sam barem to znala odmah na početku kad nam je otkriven dijabetes svima bi nam bilo lakše.

No zašto toliki otpor u otkrivanju i prihvaćanju različitosti? Različitost je bogatstvo!

Prevela sam jedan jako interesantan tekst,a njegova misao može se prenijeti na bilo koji drugu životnu situaciju.

Originalan tekst možete pronaći OVDJE.

————————————————————————————————————————-

Jednom davno brinula sam za obitelj sa malim djetetom koje je imalo dijabetes tipa 1, a koji je bio vrlo dobro kontroliran. Ta obitelj je bila za puno toga zahvalna.

Izvrsna kontrola dijabetesa nije rezultat dulje faze dijabetičkog “medenog “mjeseca, već je bila rezultat velikog uloženog truda te marljive obitelji. I samo dijete je bilo jednako vrijedno i pažljivo prema svom stanju. Dječak je samovoljno proveo dosta vremena u naporu da održi najbolju moguću kontrolu šećera u krvi.

Kada sam ih pohvalila na njihovom trudu i odličnim rezultatima, ti roditelji su mi ispričali jednu fascinantnu priču koju želim podijeliti sa vama.

Majka mi je rekla da joj se bilo jako teško nositi sa negativnošću koju je osjetila kada je podijelila svoje iskustvo u internet grupama za podršku oboljelima od D1.

Kaže da mnogi ljudi u toj online dijabetes grupi nisu vjerovali da je uopće moguće postići takvu čvrstu kontrolu šećera u krvi. Također, rekla je da su joj članovi grupe izrazili otvoreno nezadovoljstvo kada je svojim pitanjima izazvala članove pesimističnih uvjerenja.

Ona misli da se tu ne radi o ljubomori. Osjetila je da je grupi lakše vjerovati da dijabetes tipa 1 ima “svoju vlastitu volju” i bez obzira što (ili koliko) pokušate, ne može se kontrolirati.

Misli da je lakše vjerovati da je trud uzaludan i da je vrijeme potrebno da se nauči upravljati dijabetesom izgubljeno, da je dobra regulacija neodrživa…. Osjećala je da neki nisu htjeli priznati/cijeniti da upravljanje dijabetesom djeteta može biti postignuto bez obzira na sve njene dokaze i iskustvo. 

Kao rezultat toga, kaže da sada samo šuti. Osjećala je da mnogi ljudi ne žele rješenje. Oni su samo htjeli da ona potvrdi ono što su već vjerovali da je istina, a to je da odličan dijabetes u djece jednostavno nije moguć i da je dijabetes je samo strašna bolest kojom nitko ne može istinski upravljati.

Njezini osjećaji su me podsjetili na ono što je Henry Ford slavno rekao: “Ako vjerujete da možete, ili ne možete … u pravu ste!”

Kad dijabetes ulazi u naše živote, mnogi od nas nesvjesno se upoznaju s konceptom pod nazivom “naučene bespomoćnosti”. Naučena bespomoćnost je stanje kada se osoba osjeća bespomoćno kako bi se izbjegle negativne situacije, jer joj je dosadašnje iskustvo pokazalo da ne može imati kontrolu. Dijabetes to može učiniti mnogima od nas.

To je zapravo onemogućavanje i ograničavanja razmišljanja. Sama sam živjela pod takvim utjecajem godinama.

No, još je jedan društveni fenomen često prisutan u grupama gdje članovi slično misle i vjeruju. To se zove “mentalitet rakova“.

To je referenca na lonac rakova. Sam, jedan rak, lako može pobjeći iz lonca. Ali kolektivno kad jedan od rakova pokuša izaći drugi rakovi ga povuku natrag. To osigurava da niti jedan rak ne pobjegne i da svi skupa uginu.

U društvenim skupinama ova pojava opisuje ponašanje grupe prema pojedincu koji postigne razinu uspjeha za koju ostali u grupi vjeruju je moguće. Neki članovi grupe će pokušati ‘srušiti’ ili negirati / odbaciti uspjehe tog jednog člana.

Majka kaže da je dobila brojne negativne komentare na mreži nakon njezinih postova koji opisuju razinu kontrole njenog djeteta i HbA1C s novim dinamičkim upravljanjem dijabetesom koje je savladala.

Čak joj je njen zdravstveni dijabetički tim rekao da će ‘izgorjeti’ od napora za postizanjem izvrsne kontrole dijabetesa. Na kraju, majka je odlučila šutjeti o uspjehu koji je postigla sa svojim djetetom.

 ———————————————————————————————————————

Nije mi se bilo teško poistovjetiti sa ovom pričom. Nadam se da sam vam na ovom blogu uspijevam prenijeti poruku da ne treba šutjeti i ne treba odustati, da može biti lakše i drugačije!

User Rating

4.8 (8 Votes)

Summary

Score

No Comments